Kada srce utihne prije prvog plača.. Putovanje kroz tugu i iscjeljenje nakon spontanog pobačaja….
U svijetu majčinstva u kojem se svakodnevno slavi novi život postoji jedna tiha i teška bol o kojoj se rijetko govori naglas. Spontani pobačaj predstavlja jedan od najintimnijih i najtežih gubitaka s kojima se žena može suočiti jer on ne označava samo kraj trudnoće nego i nestanak svih onih snova koje je već počela tkati.
Prema statistikama se gotovo svaka peta potvrđena trudnoća završi na ovaj način što znači da oko nas hodaju brojne majke koje u tišini nose svoje nevidljive ožiljke.
Emocionalni labirint kroz koji prolazite
Gubitak trudnoće donosi valove osjećaja koji se često čine nepredvidivima i posve iscrpljujućima. Mnoge žene u prvim trenucima osjećaju potpunu otupjelost ili nevjericu dok se njihov svijet ruši u jednom liječničkom pregledu. Nakon prvotnog šoka često nastupa razdiruća tuga koja zahvaća svaki segment svakodnevice pa čak i najjednostavniji zadaci postaju teški poput planina.
Krivnja je možda najokrutniji suputnik u ovom procesu jer se majke podsvjesno pitaju jesu li mogle učiniti nešto drugačije. Važno je iznova ponavljati sebi da vaše tijelo nije zakazalo i da niste krive za prirodne procese koji su izvan ljudske kontrole.
Ljutnja se također može pojaviti kao prirodna obrambena reakcija prema svijetu koji ide dalje dok vi stojite na mjestu. Možda ćete osjetiti bol gledajući druge trudnice ili sretne obitelji u parku i to je sasvim ljudski osjećaj koji ne umanjuje vašu dobrotu.
Kako pružiti ruku onoj koja tuguje
Kada želimo pomoći prijateljici ili članici obitelji često se smrznemo od straha da ne kažemo nešto pogrešno. Najvrjedniji dar koji možete ponuditi nije pametan savjet nego vaša čista i nepatvorena prisutnost. Umjesto da pokušavate objasniti zašto se to dogodilo radije recite da ste tu i da smije plakati pred vama koliko god joj je potrebno.
Praktična pomoć često govori glasnije od riječi pa donesite topli obrok ili preuzmite brigu o kućanskim poslovima bez da vas se to moli. Fizički oporavak nakon pobačaja zahtijeva mir i odmor dok se hormoni polako vraćaju u ravnotežu.
Izbjegavajte rečenice koje počinju s riječju barem jer one nenamjerno umanjuju težinu situacije i zatvaraju vrata iskrenom razgovoru. Dopustite joj da svoju tugu nazove pravim imenom i da tuguje za djetetom koje je za nju bilo stvarno od prvog pozitivnog testa.
Rituali koji donose mir i svjetlo
Put ka iscjeljenju često vodi kroz male ali značajne geste koje pomažu u procesuiranju gubitka. Neke žene pronalaze utjehu u pisanju dnevnika ili pisama svom nerođenom djetetu jer im to omogućuje da izbace teške misli na papir.
Sadnja stabla ili posebnog cvijeta u vrtu može postati živi podsjetnik na ljubav koja nikada ne nestaje bez obzira na kratkoću vremena provedenog zajedno.
Stručni savjetnik ili terapeut specijaliziran za gubitke može biti od neprocjenjive važnosti ako osjetite da tuga prelazi u duboku depresiju ili tjeskobu. Razgovor s nekim tko razumije mehanizme tugovanja pruža alate za ponovnu izgradnju unutarnjeg mira. Također se nemojte ustručavati potražiti grupe podrške jer spoznaja da niste jedine donosi neopisivo olakšanje i osjećaj pripadnosti.
Zajedništvo kao put prema naprijed
Partneri su u ovoj priči često oni koji pokušavaju ostati čvrsti dok se istovremeno bore s vlastitim osjećajem gubitka. Otvoreni razgovori o tome kako se tko osjeća mogu spriječiti udaljavanje i pretvoriti ovu tragediju u zajednički put iscjeljenja. Tugovanje nema rok trajanja i sasvim je u redu ako vas bol iznenadi čak i mjesecima kasnije jer ljubav ne poznaje kalendar.
Vaša snaga se ne mjeri brzinom kojom ćete preboljeti gubitak nego hrabrošću da svaki dan ponovno ustanete i potražite mrvicu svjetla. Vrijeme možda neće izbrisati sjećanje ali će omekšati oštre rubove boli i omogućiti vam da ponovno osjetite radost. Vi niste same i vaša priča zaslužuje biti saslušana s najvećim poštovanjem i ljubavlju.
Tekst: I. Ratkić, diplomirana med. sestra
