Gotovo svaki roditelj sigurno je nekoliko puta svjedočio istom prizoru beba – stavi dekicu preko glave ili se mama pokrije dekicom tako da joj se tijelo i dalje vidi, a kada se otkrije, dijete prasne u smijeh.
Iako odraslima takva igra može djelovati vrlo jednostavno, za malu djecu ona je iznimno zabavna i važna za razvoj.
Razvoj razumijevanja da stvari postoje i kada ih se ne vidi
Švicarski psiholog i pionir razvojne psihologije Jean Piaget opisao je pojam trajnosti objekta. To je sposobnost djeteta da shvati da ljudi i predmeti postoje čak i kada ih ne može vidjeti.
Bebe se ne rađaju s potpuno razvijenim razumijevanjem tog koncepta. Tijekom prvih mjeseci života bebe postupno uče da mama ili tata nisu nestali kada ih na trenutak ne vide. Upravo zato igre poput skrivača i pokrivanja dekicom predstavljaju fascinantno iskustvo. Dijete uči da se osoba može “sakriti”, a zatim ponovno pojaviti.
Element iznenađenja izaziva smijeh
Ljudski mozak prirodno reagira na ugodna iznenađenja. Kada se roditelj pokrije dekicom, dijete osjeća iščekivanje. U trenutku kada se mama ili tata otkriju i uzviknu: “Evo me!”, dolazi do kratkog i neočekivanog obrata koji kod djece često izaziva iskren smijeh.
Čak i kada dijete vidi dio tijela ili zna da se roditelj zapravo nije izgubio, kratka promjena u onome što vidi i očekuje i dalje stvara osjećaj ugodnog iznenađenja.
Ponavljanje djeci pruža osjećaj sigurnosti
Za razliku od odraslih, mala djeca obožavaju ponavljanje. Ista igra može ih nasmijavati desetke puta zaredom. Ponavljanje im pomaže predvidjeti što će se dogoditi i daje im osjećaj kontrole i sigurnosti.
Dijete ubrzo shvaća: “Mama će se opet pojaviti.” Upravo ta kombinacija predvidljivosti i kratkog uzbuđenja čini igru iznimno zabavnom.
Igra jača povezanost s roditeljima
Kada se roditelj skriva i ponovno pojavljuje, dijete dobiva puno pažnje, pogleda, osmijeha i emocija. Takve interakcije potiču stvaranje sigurne emocionalne povezanosti djeteta i roditelja.
Smijeh tijekom igre također potiče lučenje tvari u mozgu povezanih s ugodom i pozitivnim emocijama, zbog čega dijete želi igru ponavljati iznova.
Bebe vole biti i one koje se “skrivaju”
Mnoge bebe same stave dekicu preko lica, iako im vire noge, ruke ili čak cijelo tijelo. One još nemaju potpuno razvijenu sposobnost sagledavanja situacije iz perspektive druge osobe. Ako one ne vide roditelja ili im je lice pokriveno, imaju osjećaj da su se barem djelomično sakrile.
Roditelj tada sudjeluje u njihovoj “čaroliji” i reagira kao da ih traži. Kada se dijete otkrije, dobiva potvrdu svoje igre i ponovno doživljava ugodno iznenađenje i smijeh.
Više od obične zabave
Igra skrivača s dekicom nije samo simpatična razonoda. Ona istovremeno razvija razumijevanje trajnosti objekta, vježba pažnju i pamćenje, potiče predviđanje i razumijevanje uzroka i posljedica, jača emocionalnu povezanost s roditeljima, razvija socijalne i komunikacijske vještine.
Zato se bebe i vrlo mala djeca toliko smiju kada se netko “sakrije” ispod dekice i ponovno pojavi. Za njih je to istovremeno mala misterija, ugodno iznenađenje i dragocjena prilika za učenje o svijetu i ljudima koje vole.
Tekst: Prof.dr.sc. psihologije Mila Radović
