Kada bi pitali nekog od roditelja koja je omiljena riječ njihove djece, zasigurno bi kao odgovor dobili riječ ”Ne”.
U dobi od 2 do 4 godine, mada čak i do polaska u školu, djeca se nalaze u takozvanoj fazi inata i prkosa
Roditelje ne treba zabrinjavi kako se faza prkosa i inata pojavila, nego roditelji trebaju znati da je takva faza nastala kao rezultat dotadašnjeg zdravog socio-emocionalnog razvoja djeteta.
To znači da se dijete osjećalo sigurno u svojoj okolini, s roditeljima, obitelji i svojim vršnjacima te sada testira granice i želi postati neovisno. Zato na svaki roditeljev zahtjev prvo odgovori sa ”ne”, čak i ako je to nešto što bi dijete rado učinilo.
Međutim, iako je divno za čuti da dijete prati normalnu krivulju razvoja i osjeća se sigurno s roditeljima jer mu zadovoljavaju sve potrebe, pomalo je, a nekad i malo više neugodno, iritantno i iscrpljujuće nositi se sa dječjim ispadima bijesa u situacijama u kojima se to ne očekuje.
Djeca čim stanu na svoje noge i prohodaju, žele sve sami. Spoznali su da ih se više ne mora nositi, nego da do cilja mogu stići sami. Nekada je cilj kojem dijete stremi opasan, na primjer dijete želi istraži električne utičnice, vruću peglu ili pećnicu, otvara sve ladice u svojoj visini i igra se s priborom za jelo. Već tu roditeljsko ”ne” na takve stvari stvara kod djeteta otpor, negodovanje, prkos pa čak i inaćenje, a zna rezultirati namjernim bacanjem na pod, neutješnim plakanjem ili tantrumom.
OVDJE saznajte više o tantrumima
Dvogodišnjaci i tantrumi
Tantrumi i što čini kada do njih dođe?
Zamislimo situaciju u kojoj imamo trogodišnju djevojčicu, koju majka ili otac spremaju za vrtić, a gdje je treba odvesti prije njihovog posla. Na vrijeme su se probudili, međutim djevojčica ne želi obući neku majicu, štrample, tajice, hlačice koje je majka pripremila, nego želi svoju novu haljinu iako vremenske prilike to ne dozvoljavaju.
Majka tada par puta govori djevojčici da to mora i treba obući, jer joj objašnjava da vani pada kiša ili puše hladan vjetar, a preko odjeće će onda obući novu jaknu i gumene čizmice, ali djevojčica ne odustaje.
Majka već tada obično gubi živce, približava se i vrijeme predviđeno da izađu iz kuće, ali djevojčica je još u pidžami i negoduje. Sada počinje pregovaranje, majka pokušava na sve načine pridobiti djevojčicu, pa joj kaže ako obuče te hlačice i tu majicu može ponijeti svoju Barbiku u vrtić ili će ići s majkom poslije vrtiće na palačinke pa već na kraju nudi djevojčici da ponese novu haljinu u vrtić pa da je tete u vrtiću presvuku.
Djevojčica ne pristaje na nikakvu ponudu ili kompromise, vrišti, plače, baca odjeću, a majka počinje razgovarati s njom povišenim tonom i na silu oblači djevojčicu te je uplakanu iznosi iz kuće.
Što napraviti i kako se postaviti kada se ovakve situacije ponavljaju iz dana u dan?
Prvi savjet je da se roditelji naoružaju strpljenjem. Najčešće je isprazno čitati i slušati savjete u kojima se upravo strpljenje pojavljuje kao prvo, ali je čitav čin roditeljstva popločan strpljenjem, od strpljivog čekanja da se beba donese na svijet pa do strpljivog čekanja da se trogodišnja djevojčica obuče.
To strpljenje obuhvaća dopuštanje određene doze samostalnosti i neovisnosti djetetu, ali uz dozu potencijalnog nereda koji se može lako savladati. U datom primjeru oko oblačenja djevojčice prije vrtića, majka je mogla djevojčici ponuditi dvije kombinacije koje može obući, pa da djevojčica izabere. Dodatni plus je ako je majka našla neku majicu ili tuniku koju djevojčica dugo nije obukla, jer će djevojčica najvjerojatnije baš nju izabrati.
Odrasli najčešće misle da je ključ u komunikaciji, s čim se svi možemo složiti, a koja je primjenjiva i s djecom. S djecom se također možemo dogovoriti oko toga što će raditi, obući, gdje će se ići, samo treba izabrati neutralne situacije u kojima dijete već nije preplavljeno drugim podražajima.
Dogovor i komunikacija zahtijevaju više strpljenja i organizacije, pa ih ne treba koristiti kao prve strategije. Dovoljno je dati djetetu do znanja kada će se nešto desiti i zašto se nešto dešava baš u tom trenutku (npr. zašto se majka mora baš sada javiti na telefon i prekinuti igru).
U datom primjeru, majka je mogla s djevojčicom izabrati odjeću za vrtić večer prije i da im to postane ustaljena praksa i ritual. Djevojčica može izabrati što bi obukla, a majka bi joj pomogla da se taj izbor suzi na prikladnu odjeću.
Dijete u situacijama burnih pokazivanja emocija želi biti saslušano i želi da se njegove emocije prihvate. Može zvučati paradoksalno da dijete od tri godine želi da zna da roditelj uvažava zašto je ono tužno ili sretno, ali se to ne treba tako prihvatiti.
U situacijama gdje dijete na javnom mjestu ispoljava inat i prkos, roditelj se osjeća jako neugodno i posramljeno nego što se trudi pomoći djetetu. Ključ je ostati smiren u situaciji kada dijete na kasi u supermarketu ne želi čekati u redu ili ne želi dati čokoladicu na skeniranje. U situacijama u kojima dijete ispoljava bijes te nije spremno za razgovor ili dodir, ne treba mu uskraćivati roditeljsko prisustvo, nego biti uz njega i čekati da se ono samo približi roditelju i zagrli ga.
Dodatni savjet je nagovijestiti djetetu što će se desiti u neposrednom vremenu, a dijete bi moglo negodovati. Na primjer ako je tata odveo dječaka u igraonicu, povremeno mu može nagovijestiti da za 15, 10 i 5 minuta kreću kući, kako djetetu odlazak iz igraonice ne bi izgledao naglo.
Kroz sve rečeno, najbitnije je imati strpljenja, uvažiti djetetove osjećaje i dogovarati se s njime. Djeca od malih nogu žele točno znaju što se sve dešava oko njih, zašto je baš sada obiteljski ručak, zašto baš sad moramo pospremati igračke, a kao odgovor ne prihvaćaju poznatu roditeljsku: ”Zato što sam ja tako rekao”. Uključivanjem djece u svakodnevni život iziskuje dosta vremena i strpljenja, ali se isplati.
Izvor: vrtić Kiki
