Kad Vam Vaš donedavno mili i dragi dvogodišnjak priredi prvu scenu vrištanja i bacanja po podu baš usred trgovine, a Vi ne znate što Vas je snašlo i kako odreagirati, svaki roditelj malo starijeg djeteta izgovorit će Vam “dijagnozu” – terrible two.
“Grozna druga” dogodi se u trenutku kada se u djetetu sukobi rast njegove želje za neovisnošću s jedne strane te još uvijek jake ovisnosti o roditeljima s druge strane.
Također, osvještavanjem svijeta oko sebe te “primoranošću” na prilagodbu društvenim zahtjevima i normama, dijete prirodno počinje pružati otpor koji se manifestira na razne načine – česte promjene raspoloženja, neočekivani napadaji bijesa (tzv. temper tantrumi), histerija i zvonko “ne” iz malenih ustašca, primora roditelje da se zapitaju gdje je nestala njihova bebica.
Često takvo ponašanje dovodi do niza za roditelje neugodnih situacija i iscrpljujućih pokušaja da urazume dijete i korigiraju takve ispade.
No nemoć u tim trenutcima nagna roditelje da se zapitaju jesu li i gdje pogriješili. Ili pak da se prisjete situacija u kojima su oni bili promatrači takvih scena u kojima glavnu ulogu igra “neposlušno i neodgojeno” dijete.
I kako su mislili da se to njima nikada neće dogoditi jer će od početka odgajati svoje dijete kako treba…
A što se ustvari događa?
Tijekom druge godine života djeca intenzivno otkrivaju svijet oko sebe, postajući pri tome svjesni i samih sebe u tom velikom svijetu punom pravila.
Pravila su tu da se poštuju, učimo ih od početka. No dvogodišnjak još sve ne razumije, pokušava i trudi se, ali ne ide uvijek lako.
To se životno razdoblje nerijetko poklapa i s prvim duljim odvajanjem od majke, s ulaskom u vrtićki kolektiv ili u neko drugo do sad nepoznato okruženje.
I razvoj govora postaje intenzivniji, kognitivne spoznaje rastu, no govor ih ne prati istom brzinom, Dijete puno toga želi reći i pitati, a ne može.
Razumljivo je stoga da taj proces rezultira frustracijom koja često kulminira eksplozijom neželjenog (i za roditelje neočekivanog) ponašanja.
“Grozna druga”
Stručnjaci s područja razvojne psihologije baš tu drugu godinu definiraju granicom između početne, tzv. senzomotoričke faze, i iduće predoperacionalne razvojne faze.
Ta je granica najsnažnije definirana baš razvojem jezika koji je važan alat za napredak, uključivanje u zajednicu i međusobno razumijevanje.
Kao što je ranije rečeno, dvogodišnjak razumije puno više nego što može govorom izraziti.
Nadalje, dijete počinje razmišljati “puno šire”, o prošlim događanjima i stvarima koje ga u tom trenutku ne okružuju, njegove igre postaju simbolične, a započinje i kreirati situacije u kojima preslikava život odraslih pa ih tada često možemo zateći kako “kuhaju”, “voze” auto,”liječe” svoje igračke…
U toj je fazi, naravno, sposobnost apstraktnog razmišljanja, indukcije i dedukcije, analize i sinteze miljama daleko, ali i kroz te situacije dijete se uči vještinama potrebnima za život.
Emocionalni razvoj
Ono što je također izuzetan bitan čimbenik je emotivni stupanj razvoja djeteta. U toj je fazi osvještavanje samoga sebe velik korak u razvoju, a sljedeći novi korak je početak razumijevanja svojih (i kasnije tuđih) osjećaja.
Djeca počinju, opet uvjetovano razvojem govora, imenovati svoje osjećaje i frustracije i upravo je to važan element u “prerastanju” tantruma, odnosno osvješćivanja i kontrole vlastitih osjećaja.
Imajući na umu navedeni tijek razvoja djeteta o ovoj osjetljivoj fazi, roditeljima će biti lakše nositi se i pravilno reagirati na “terrible two” ispade jer su posljedica prirodne faze u razvoju neurološkog sustava “zbunjenog” povećanom količinom frustracija i nemogućnosti da ih na adekvatan način preradi i kanalizira.
Tantrumi uglavnom nestaju do četvrte godine, a u tom periodu dijete nauči kako da na društveno prihvatljiv način počne prihvaćati norme koje okruženje postavlja. Roditeljsko strpljenje i verbaliziranje situacija i osjećaja pomažu da taj put, često nazivan i “prvim pubertetom”, lakše zajednički prevale.
Piše: Wish.hr
Fotografije: Pixabay
