U vrijeme Rimljana, Vinski vrh je bio njihovo omiljeno odmorište i sastajalište. Vojni logori rimske vojske su prekrivali cijelo brdo, a na sredini brda su sagradili vinariju koja im je služila za razna okupljanja i kao skladište vina i hrane. Njihovi logori su se protezali sve do rubova šume, a ta šuma je bila dom raznim šumskim bićima pa tako i vilenjacima.
Jedan od mlađih vilenjaka bio je posebno nadaren pa su ga i nazvali Daran. Rukama je mogao napravi ti bilo što, a njegovim idejama nikad nije bilo kraja. Volio je raditi i izrađivati predmete za druge. To je bio njegov dar, smatrao je on, i želio ga je podijeliti s drugima. Ali vilenjaci su šumska i skromna bića. Nisu materijalni kao ljudi i imaju jako malo potreba za materijalnim. Stoga Daranov rad nije bio jako cijenjen među vilenjacima i došao je dan kad je Daran odlučio svoje usluge ponuditi ljudima. Iako je bio mlad i neiskusan, znao je kako ljudi nikada ne smiju saznati za vilenjake, a kamoli ih vidjeti ili uhvatiti. Pa je on noću osluškivao razgovore vojnika i pokušao saznati što bi oni željeli imati, a da on to može napraviti. Kako bi neki vojnik malo glasnije u društvu rekao neku želju za nekoliko dana ona bi mu se ostvarila. Tako je Daran za njih napravio mač koji nikada ne hrđa, štit koji će slomiti svako oružje koje udari u njega, a da se njemu ništa ne dogodi, sandale u kojima vojnika nikad nije boljela noga, niti je bio umoran od dugog pješačenja. Sve su to bili magični predmeti za ljude, a obični za vilenjake poput Darana, ali on je nalazio zadovoljstvo u izrađivanju takvih stvari i ispunjavanju tuđih želja. Mjesecima je on potajno izrađivao opremu i magične predmete za ljude, u tajnosti od vilenjaka i od ljudi. A kako je broj njegovih magičnih rukotvorina rastao tako se i među rimskim vojnicima proširio glas o čarobnim predmetima koji se pojavljuju kad bi ih netko zaželio. Rimski vojnici su ubrzo shvatili kako to mora biti djelo šumskih bića i u svojoj pohlepi za materijalnim odlučili su uhvatiti vilenjaka kako bi im izrađivao što god oni zamisle. Tako je jedne večeri, uz veselo društvo uz vatru, jedan od vojnika glasno izjavio kako bi želio imati bocu vina koja je uvijek puna i time zaradio gromoglasan smijeh svojih suboraca. I njegova želja je bila dovoljno glasna za Darana koji je uvijek bio spreman i voljan raditi. Stoga se još iste noći primio posla, a za dva bio je gotov. Sve predmete koje je izradio nosio je u šatore zaspalim vojnicima koji su ih zaželjeli tako da bi se oni probudili pored svojih želja. To je predstavljalo rizik, ali kako je on to radio kasno u noći bio je siguran kako ga nitko niti vidi niti čuje. I tako je bilo uvijek, sve do sada. Tih noći vojnici su ga očekivali jer su znali gdje će doći i naizmjence su stražarili i promatrali šator vojnika koji je zaželio bocu vina. Iako je Daran bio nečujan i vidljiv samo kao sjena u noći, kad bi ulazio u šator morao je podignuti platno i to ga je otkrilo. Kako je zakoračio u šator tako ga je četa rimskih vojnika opkolila i zarobila. Kako bi bili sigurni da im neće pobjeći zatočili su ga u vinski podrum i odlučili se njime pozabaviti ujutro. Svaki dan, Daran dobivao velike liste želja rimskih vojnika, a svaki dan su one bivale sve veće. Ljudska pohlepa nema granica, shvatio je, i po prvi puta mu je bilo drago što vilenjaci nisu cijenili njegov rad i što od njega nisu tražili gotovo ništa. Zatočen u podrumu, s malo sunca i svijetla, znao je kako neće preživjeti. Jer, iako besmrtni, vilenjaci su bića slobodna tijelom i duhom, koja žive u slobodi i mogu umrijeti samo od velike tuge i nesreće. A Darana su zadesile obje nedaće.
Količina posla koju su mu vojnici zadavali nije imala kraja, pa je tako i njegovo planiranje bijega bila rastegnuto. U svojim kratkim pauzama izrađivao je dio po dio oruđa koje će mu omogućiti bijeg. Nakon mjesec dana gotovo neprekidnog rada, kada je već bio pri kraju svojih snaga, završio je svoje djelo. Kad mu je stražar donio novi popis zahtjeva, on ga je pozvao da isproba njegovo novo oruđe. To je bila vinska bačva, ali magična. Kao i boca, ova bačva se nikada neće isprazniti i uvijek će davati najbolje vino. Naravno da stražar nije mogao sam isprazniti cijelu bačvu pa je pozvao pomoć. Ubrzo je više od pola garnizona pilo vino iz bačve i vino je zaista bilo vrhunsko, a bačva se nije praznila. Ali ono što im Daran nije rekao jest kako je vino bilo izuzetno opojno, a njegov utjecaj se osjeti tek kada zađe sunce. I zaista, kako su zadnje zrake sunca prošle, tako su vojnici jedan za drugim počeli padati u duboki san. Dovoljno dubok da Daran pobjegne.
Daran se vratio svojim vilenjacima, iako na rubu snaga, iskusniji nego je ikada bio i zarekao se kako više nikada neće napraviti niti jednu stvar. A kako je imao moć stvarati, tako je imao moć i uništiti ono što je stvorio, pa je napravio veliku i moćnu inkantaciju i poništio sve magične predmete pa su oni postali obični predmeti kao svaki drugi. To je ujedno izazvalo velike posljedice na bojnim poljima, a rimska vojska razmažena magičnim oružjem je počela gubiti ratove kako su njihova oružja gubila magična svojstva. Ima onih koji smatraju kako je i ovo jedan od razloga propasti Rimskog Carstva. Iako je Daranova čarolija bila moćna, ipak nije uspio svim svojim predmetima oduzeti njihove moći u potpunosti, pa su neki najjednostavniji i najmanji stoljećima odoljevali vremenu i iako bez posebnih moći, nikada nisu propadali. I danas je moguće na Vinskome vrhu pronaći ostatke nekih predmeta rimskih vojnika koji su ipak opstali, kao da se jučer napravljeni.
Priču omogućio: Bolfan Vinski vrh
Fotografija: Pixabay
