U ono davno vrijeme podno mrke planine stajaše utvrđeni logor. Rata već dugo nije bilo i mnogi su vojnici slobodno vrijeme kratili bacajući kocku ili ga provodili u gostionicama nedalekog grada. No, jednome od njih više se mililo odlaziti u goru, lutati crnim šumama i na proplancima brati mirisne gljive koje bi onda uvečer pržio nad žeravicom. Hodajući šumom, umorio bi se pa bi često zastao kod bistrog planinskog potoka, kako bi otpočinuo i napojio se svježom vodom ili samo malo posjedio u gori i slušao ptičji poj.
Jednoga dana umivaše se tako u potoku i ispiraše znoj s lica, kad ugleda prekrasnu djevojku kako stoji i promatra ga. Na blistavoj joj crvenoj kosi upletenoj vrpcom, vijenac od divljega cvijeća, a u rukama kotarica puna šumskog voća. Duga bijela haljina opasana joj srebrnim pojasom. Začudi se vojnik i upita: “Tko si ti, lijepa djevojko?”
“Ja sam Luba, šumska vila”, odgovori ona. “Odavno te opazih u planini i pratih te skrivena među šumskim sjenama. Vidim da ljubiš divljinu i njena stvorenja pa si vrlo omilio mome srcu. Hoćeš li biti mojim draganom?”
Poveseli se momak jer i ona se njemu bijaše jako svidjela. Ali imao on u gradu zaručnicu koju je vrlo volio i odlazio k njoj s vremena na vrijeme, pa odgovori vili kako ne želi prekršiti zadanu riječ i ne može biti njezinim draganom. Čuvši to, ražalosti se vila i ode tužna natrag u šumu.
Prošlo nekoliko dana i vojnik se opet pope u goru, sve se nadajući kako će opet ugledati lijepu crvenokosu vilu, ali svejedno se toga i pribojavajući. Čekala ga ona potoka.
“Dođoh se oprostiti s tobom, mili moj. Donesoh voće i vino da se bar pogostimo na rastanku. Više me nećeš viđati u šumama i gori.” reče mu vila.
Njemu to ne bijaše sasvim po volji, jer mu je godilo njezino društvo, ali nije imao već pristade. Ponudi mu vila slatke šumske maline iz kotarice i rujno vino iz mješinice što je imađaše za pojasom. Sjedoše zajedno na meku travu i momak pojede voće i popije vino. I tad mu se pomuti pamet i on pristane biti vilinim draganom. Od toga dana provodio on sve slobodne trenutke u gori s vilom. Zaručnici više nikako ne bijaše odlazio. Nju to zaboli, jer voljela ga je svim srcem i ona odluči saznati što se dogodilo s njim. Jednoga dana došla o na izjutra rano do logora i čekala kad će ga ugledati pa ga kradom izdaleka slijedila u goru. Opazi ga kako zagrljen s prekrasnom vilom leži na mekoj šumskoj mahovini. Oboje spavahu. Prepukne djevojci srce i ona gorko zajeca nad njima. Njene vruće suze kapahu na lice njenog zaručnika i probude ga. On otvori oči, ugleda ju i pamet mu se povrati. Skoči na noge, zagrli zaručnicu koju je volio i jecajući zajedno s njom, zamoli je za oprost. I ona mu oprosti. Tada oboje, držeći se za ruke, požure niz planinu.
Kažu ljudi da se od tada u gori i podrumu vinarije čuje gorko jecanje, kao da kakva jadna duša žali za izgubljenom ljubavlju.
Priču omogućio: Bolfan Vinski vrh
Fotografija: Pixabay
