Negdje oko 18. mjeseca života događa se tiha, ali revolucionarna promjena u djetetovoj glavi. Odjednom više nije samo nasmijana beba koja se smije kad je golicate već postaje biće koje shvaća: „To sam ja.“
Upravo taj trenutak, kada dijete prepozna svoj odraz u ogledalu, počne koristiti riječi „ja“, „moje“ ili čak svoje ime, označava rođenje samosvijesti. Psiholozi to smatraju jednim od najvažnijih razvojnih koraka u ranom djetinjstvu, korakom koji dijete zauvijek mijenja iz pasivnog primatelja njege u aktivnog sudionika vlastitog života.
Ogledalo koje otkriva identitet
Klasičan test samosvijesti je upravo onaj s ogledalom. Prije 18 mjeseci većina beba reagira na svoj odraz kao da je riječ o nekom drugom djetetu – smije se, dodiruje staklo ili se čudi. No oko tog uzrasta (s rasponom od otprilike 1 do 3 godine) događa se „klik“.
Dijete shvaća da je lik u ogledalu ono samo. Počinje se dodirivati po nosu ili kosi dok gleda odraz, smije se ili čak pokazuje stid.
Ovaj naizgled jednostavan trenutak nosi duboku poruku: dijete je postalo svjesno sebe kao zasebne osobe, različite od mame, tate i ostatka svijeta.
Tri velika elementa koja dolaze zajedno
Samosvijest ne dolazi sama. Ona stiže u paketu s još dva moćna razvojna vala:
Mobilnost – dijete počinje hodati, trčati, penjati se i istraživati svijet na svoj način.
Jezik – pojavljuju se prve prave riječi, a ubrzo i osobne zamjenice.
Samosvijest – dijete shvaća da ima vlastite želje, osjećaje i mišljenja.
Ova tri elementa zajedno najavljuju dolazak pravog toddlera – one male, odlučne osobe koja će vas izludjeti s beskrajnim „ne!“ i istovremeno vam rastopiti srce. „Ne!“ je zapravo „Ja postojim“
Kada vaše dijete odbije večeru koju ste mu pripremili, baci igračku ili inzistira na crvenim čarapama uz zelenu majicu, ono ne pokušava samo biti tvrdoglavo. Ono vježba nešto puno važnije: separaciju i autonomiju.
„Ne!“ je prvi glasni znak da dijete osjeća sebe kao zasebno biće s vlastitim željama. Psihijatar John Gedo primijetio je da se upravo krajem druge godine, paralelno s razvojem govora, razvija i emocionalna samosvijest – dijete uči stavljati riječi na svoje osjećaje. To mu omogućuje da kaže ne samo „ne“, nego i „želim“, „boli me“, „sretan sam“.
Daniel Stern, poznati psihoanalitičar i stručnjak za razvoj dojenčadi, opisuje kako se u tom razdoblju pojavljuju i prvi znakovi empatije – dijete pokazuje da razumije da je i ono samo „objekt“ za druge ljude. To je temelj za kasnije zdrave odnose.
Za roditelje: dobitak i gubitak u istom paketu
Za mnoge roditelje ovaj period donosi pomiješane osjećaje. S jedne strane, divno je gledati kako vaše dijete postaje mala, jedinstvena osoba sa svojim interesima i mišljenjima. S druge strane, može boljeti taj osjećaj odvajanja – beba koja je bila potpuno vaša sad ima vlastiti unutarnji svijet.
No upravo je ovo savršena prilika. Umjesto da se borite protiv „ne!“ faze, možete je iskoristiti kao priliku da pomognete djetetu da pronađe svoj smjer. Podržavajući njegovu rastuću autonomiju na siguran i ljubazan način, polažete temelje za samopouzdanje, emocionalnu inteligenciju i zdrave odnose u budućnosti.
Što možete učiniti?
Primijetite i imenujte djetetove osjećaje: „Vidiš se u ogledalu i smiješiš se – to si ti!“
Dopustite mu male, sigurne izbore (koje čarape će obući, koju knjigu ćete čitati).
Ne bojte se „ne!“ faze – ona nije pobuna protiv vas, nego vježba za život.
Budite strpljivi. Ovo je tek početak dugog puta u kojem će vaše dijete učiti tko je, što voli i kako se nosi sa svijetom.
Samosvijest nije nešto što se događa jednom i gotovo. Ona se razvija cijeli život. Ali prvi veliki korak, onaj koji se događa kad beba postane toddler, ostaje temelj svega što slijedi.
Sljedeći put kad vaše dijete stane pred ogledalo, pogleda se u oči i nasmiješi se – znajte da gledate rođenje jedne nove, jedinstvene osobe. I da ste vi, kao roditelj, dio te prekrasne priče.
Tekst: Tekst: Prof.dr.sc. psihologije Mila Radović
