Kako izgleda odgoj o emocijama

Djeca predškolske dobi (3-7 god.) mogu izražavati emocije, naučiti ih razumjeti i kontrolirati, no hoće li to ona i raditi, u velikoj mjeri ovisi o načinu na koji su odgojena, kako se s njima komunicira i kako ona međusobno komuniciraju.

Uloga roditelja je ključna

Ako su roditelji otvoreni prema svojim emocijama, najvjerojatnije da će i njihovo dijete slobodno izražavati emocije, razumjeti ih kod sebe i drugih te ih adekvatno kontrolirati.

U ranoj životnoj dobi djeca susreću osnovne, a potom i složenije emocije, igraju se s njima, preispituju njihovo djelovanje na druge i koriste ih svjesno za zadovoljenje svojih potreba.

Obrazac ponašanja odraslih često ih poučava da konflikte rješavaju sličnim modelom, da je galama jedini način stizanja do cilja, da je laž korisna, dapače i dobrodošla pomagačica za vlastiti probitak.

djeca emocije

Poznato je da djeca najčešće uče kroz promatranje i modeliranje načina na koji se odrasla osoba nosi s emocionalno nabijenim situacijama.

Roditelj koji želi promijeniti stvari i uputiti dijete na emocionalno zdravo reagiranje, mora biti svjestan da će biti podvrgnut djetetovom promatranju, da će svojem djetetu poslužiti kao model za proučavanje i učenje i da jedino primjerom potiče na promjene.

P. Salovey navodi da roditelj koji se osjeća dobro sa svojim emocijama, koji razumije svoje emocije i emocije drugih (drugim riječima – emocionalno inteligentni roditelj), sigurno bolje djecu uči vještinama emocionalne inteligencije.

Smatra da je vrlo teško nositi se s emocionalno nabijenim sadržajima unutar obitelji ako roditelj to ne zna ni za sebe kao pojedinca.

Stoga je važno naglasiti potrebu samorazvoja svakog čovjeka koji je i roditelj jer jedino vjerodostojnošću mijenjamo sebe, tek potom i svoju okolinu.

Danas se govori o emocionalnoj pismenosti, kao osnovi za razvoj djeteta u sretno i samoaktualizirano biće.

Zašto?

Razvijanje svijesti o emocijama osnovni je način ostvarivanja životnih promjena – omogućuje se izbor.

emocije kod djece

Svakodnevno je potrebno omogućiti djeci da govore o svemu onome što ih ljuti, rastužuje ili zbog čega se osjećaju krivima, te da analiziraju te situacije.

Isto tako, potrebno je razgovarati i o veselijim osjećajima – što ih čini sretnima i ponosnima, pomoći im da nauče načine kako da povećaju zastupljenost tih pozitivnih osjećaja. Time uče ostvarivati kontrolu nad emocijama i postupcima.

Razgovor o emocijama najizravniji je put do njihova razumijevanja i kontrole

Djeca koja ne nauče razumjeti i izraziti svoje osjećaje teško će se snaći u situacijama emocionalnih konflikata.

Istraživanja su ukazala da su emocionalno pismene osobe cjenjenije i uspješnije kao prijatelji, suradnici i bračni partneri.

Znati prepoznati i priopćiti emociju važan je dio komunikacije i značajna je vještina emocionalne kontrole. Roditelj djetetu treba omogućiti: širenje vokabulara – govor emocija, razmišljanje djece o emocijama (što mi se događa) i izražavanje emocija (govorom, mimikom, crtežom i sl.).

Emocionalne navike najlakše se razvijaju kroz otvoreno življenje odraslih i djece s emocijama, ali i kroz razne igre i aktivnosti.

djevojcica emocije

Kad govorimo o emocionalnim navikama tada se misli na:

> samosvijest o osjećajima i upravljanje njima
> kontrolu poriva
> empatiju i sposobnost uživljavanja
> suradnju i rješavanje konflikata

Razvoj samosvijesti o osjećajima i upravljanje njima Prepoznavanje i imenovanje nekog osjećaja predstavlja polovicu rješenja problema emocionalne nestabilnosti.

Učeći imenovati osjećaje, dijete uči razumijevati što mu se to događa, odnosno, ulazi u srž problema koji je taj osjećaj izazvao.

To je početak introspekcije koju razvijamo još od najranije dobi da bi kasnije, u odrasloj dobi, naučili kako kontrolirati negativne emocije i tražiti rješenje za probleme u samome sebi i u svojem pogledu na svijet.

Kontrola poriva Sposobnost kontrole emocija predstavlja najvažniju stepenicu osobnog rasta svakog čovjeka.

Može se reći da je čovjek istinski odrastao tek kad može osjećaje držati pod kontrolom, raščlanjujući njihovo pojavljivanje dio po dio uz postavljanje pitanja: “Što je to što još ne znam o samome sebi, a javilo se upravo tim i takvim osjećajem?”

Emocije su samo zrcala našeg odrastanja i mogućnosti odabiranja putova našeg koračanja kroz život. Dijete nije odrastao čovjek.

Ono uči čineći, pokušavajući i puštajući da se dogodi. S tog osnova nema dobrih i loših emocija, njih treba shvatiti samo kao prilike za učenje, kao iskustvena saznanja o vlastitom reagiranju, ali i o mogućnosti i znanju za vlastito upravljanje njima.

Učiti se samokontroli treba početi u djetinjstvu jer je u svijetu i previše primjera emocionalne zapuštenosti odraslih.

Empatija i sposobnost uživljavanja

Empatija je nadogradnja koja slijedi iz saznanja o svojim emocijama i pravilnog djelovanja iz emocija. Ona je za mnoge mislioce sam razlog postojanja – svrha življenja prema usvojenim načelima ponašanja.

Empatija, jednostavno rečeno, predstavlja otvaranje srca za probleme drugoga, to je poštivanje unutarnjih poriva koji nas gone na razumijevanje drugih i pomoć u nevolji.

Empatiju razvijamo od malih nogu, učeći o njoj iz prirode, iz odnosa u društvu i iz raznih djelokruga čovjekova rada.

Poslovica kaže: “Biti u tuđoj koži korisno je i za našu vlastitu.” Govor srca je isti na svim jezicima svijeta i razumiju ga svi uzrasti. Znanje, djelovanje i postojanje čine zaokruženu cjelinu koja čini cjelovitost ljudskog bića.

Suradnja i rješavanje konflikata

Suradnja predstavlja okvir kako u budućnosti stvarati odnose među ljudima. Vjerojatno će, dok je čovjeka, biti i razmirica, neslaganja, drukčijih mišljenja.

To je korisno za pročišćenje odnosa, za postizanje boljih i povoljnijih rješenja, ali i način promatranja nekog problema iz više kutova.

Saznanje da svatko vidi istinu iz svog kuta gledanja može pomoći bržem i lakšem prevladavanju nesuglasica. Da bi pripremili dijete za vrijeme kad će biti potrebno nositi se sa svakodnevnim izazovima okoline, moramo suradnju među djecom njegovati, a načine rješavanja razmirica “trenirati” u djetinjstvu.

Nekoliko jednostavnih savjeta za vlastito ponašanje

> obratite pažnju na emocije djeteta i podržite dječje emocije
> iskoristite emocionalno nabijene situacije u obitelji kao “trenutke učenja”
> isplanirajte vrijeme (uzmite vremena) da “radite” na emocijama
> prihvatite + i – emocije – imajte na umu da su sve emocije prihvatljive, ali ne i akcije (OK je biti ljut, ali nije OK nekoga povrijediti)
> naučite djecu imenovati emocije
> postavite jasne granice ponašanja djece u vašoj obitelji
> pomozite djeci kao posrednik i pregovarač u sukobima (nemojte ih rješavati umjesto njih, osim kada se radi o opasnim situacijama)
> prihvatite stav da je dijete samo sebi učitelj, a vi samo pomagač i vodič u učenju o emocijama
> omogućite djeci da vrše samostalne izbore i postanu odgovorni
> budite svjesni svojih emocija i načina na koji djelujete

Tekst: dječji vrtić Ententini