Svaki roditelj barem se jednom suočio s neobičnim „korakom unatrag“ u ponašanju svog djeteta tako zvanom regresijom.
Dijete koje je već spavalo cijelu noć odjednom se budi svakih sat vremena, mališan koji je naučio koristiti tutu opet traži pelenu, ili starije dijete počinje tražiti pažnju ponašajući se „kao beba“. Ove promjene, poznate kao regresije, često zbunjuju, frustriraju i mogu izazvati osjećaj nesigurnosti kod roditelja.
Ali važno je znati da regresija nije korak unatrag, već dio zdravog razvoja djeteta
Saznajte što zapravo uzrokuje regresije, kako ih prepoznati i koje savjete psiholozi preporučuju da biste svom djetetu pomogli s puno strpljenja, ljubavi i razumijevanja. Jer kad znamo što se događa – lakše je biti podrška malenom biću koje raste i uči nositi se s velikim emocijama.
Razumijevanje prirode regresija i načina na koji na njih reagirati ključno je za praćenje naših mališana na njihovom razvojnom putu. U ovom članku istražit ćemo podrijetlo regresija i predložiti strategije za suočavanje s njima.
Regresija je najčešća u periodima velikih razvojnih skokova, a to su najčešće sljedeće faze:
Prva godina života:
Oko 4. mjeseca — poznata kao „regresija spavanja“ (dijete koje je bolje spavalo odjednom se budi češće)
Oko 8–10. mjeseca — regresija spavanja, povezano s tjeskobom odvajanja i učenjem puzanja
Oko 12. mjeseca — nova faza razvoja (hodanje, prvi koraci) donosi nove nesigurnosti
Druga godina:
Oko 18. mjeseca i 2. godine — česte su regresije u ponašanju i snu, jer dijete ulazi u fazu intenzivnog emocionalnog razvoja i testiranja granica
Dolazak nove bebe:
Kada se rodi brat ili sestra, dijete se često vraća starim navikama (pelena, duda, „bebeće“ ponašanje) kako bi dobilo pažnju
Prvi dani vrtića ili škole:
Svaka velika promjena okoline ili rutine može potaknuti privremenu regresiju — dijete se vraća sigurnim navikama koje mu pružaju utjehu.
Što su regresije?
Na putu odrastanja naše djece, događa se da se suočimo s ponašanjima koja se čine kao korak unatrag, regresija . Pred tom ljuljačkom koja se čini neskladnom, ostajemo. Ponekad ostajemo dezorijentirani i ljutimo se. Neka od ovih ponašanja pojavljuju se kada se rodi brat ili sestra, druga se čine niotkuda, ponekad se čine dobrovoljnima, a ponekad ne.
Roditeljima je teško i frustrirajuće razumjeti „povlačenje unatrag“, bilo da se radi o novorođenčetu koje se ponovno počinje često buditi noću ili o djetetu koje se ponaša kao da je manje, iznenađeni su, frustrirani, ne znaju kako reagirati.
Riječ „regresija“, koja se danas uobičajeno koristi, Freud je usvojio kako bi objasnio neke emocije koje je uočio kod svojih pacijenata koji su se činili kao da „idu unatrag“ duž razvojne linije.
Danas znamo da rast nije moguće shvatiti kao ljestve koje idu samo u jednom smjeru: radije mislim da je rast poput vremena, sa sunčanim danima i iznenadnim olujama , koje slijede jedno drugo i utječu jedno na drugo.
Kada govorimo o novorođenčadi, lako je prihvatiti koncept „naglog rasta“: čini se prirodnim reagirati na zahtjeve za hranom koji se mogu objasniti trenutkom intenzivnog rasta, ali čini se da nam je teže vidjeti vezu između ponašanja i emocija koje zahtijevaju našu pažnju.
Što uzrokuje regresije?
Postoje razdoblja brzih promjena u kojima djeca postaju emocionalna i zahtjevna te mogu usvojiti „regresivno“ ponašanje . Poput trenutka prolazne naoblake prije nego što sunce ponovno zasja.
Mirni i turbulentni trenuci neprestano se izmjenjuju, a u nekim fazama djeca se ponašaju zahtjevno kako bi privukla pažnju . To je način da nam daju do znanja da nas trebaju , da zatraže suradnju u vezi s društvenom ili emocionalnom obvezom.
Gotovo se čini da čim mi roditelji osjetimo da se možemo malo opustiti, nastaje nova faza razvoja ili nova potreba. Čak se i djeca školske dobi ponašaju na ovaj način. Skloni smo misliti da im kako rastu treba manje stalne brige , no u stvarnosti se mijenja samo područje na koje se treba usredotočiti.
Povratak ponašanju kao prije, kao kad su bili mali (osim u slučaju bolnih ili traumatičnih događaja), način je kretanja prema nečemu što poznaju, strahu od novosti i teškoći prilagodbe događajima.
Strategije za suočavanje s regresijama
Što učiniti ako naše dijete pokazuje ponašanja koja ukazuju na regresiju?
Evo najučinkovitijih strategija za dobrodošlicu i podršku našoj djeci u ovom važnom trenutku rasta:
Izbjegavajte prijekore koji bi mogli poniziti dijete. Izraze poput: „Sad si veliki dečko, zar se ne sramiš raditi male stvari?“ apsolutno treba izbjegavati.
> Pobrinite se da se vaše dijete osjeća razmaženo i cijenjeno
> vPobrinite se da vaše ponašanje u odgovoru komunicira prihvaćanje i poštovanje .
> Ako je roditeljski zadatak brinuti se za djecu i pratiti ih , ono što moramo učiniti jest prihvatiti ovakva ponašanja koja su zahtjev, čak i kada je teško dati prave odgovore.
Tekst: Prof.dr.sc. psihologije Mila Radović
