Pojava u kojoj dijete počne gristi, udarati ili nekontrolirano vrištati predstavlja jedan od najstresnijih izazova s kojima se roditelji susreću.
Iz perspektive dječje psihologije važno je naglasiti da takva ponašanja u ranom djetinjstvu najčešće nisu znak zločestoće niti lošeg odgoja. Dječji mozak prolazi kroz intenzivan razvoj, a burne reakcije uglavnom su posljedica nemogućnosti verbaliziranja snažnih emocija.
Zašto se javljaju vrištanje, udaranje i griženje
Snažna fizička i glasna ponašanja nastaju u trenutcima kada emocionalni podražaji premaše djetetove trenutne kapacitete za samoregulaciju. Nezreli dio mozga zadužen za kontrolu impulsa u toj dobi još uvijek ne funkcionira punim kapacitetom.
Kada se mala djeca osjećaju preplavljeno, njihovo tijelo reagira instinktivno
Glavni psihološki uzroci uključuju sljedeće čimbenik:
1. Emocionalna preplavljenost nastaje kada dijete osjeti jaku ljutnju, tugu ili frustraciju koje ne zna izraziti riječima
2. Senzorna preopterećenost događaja se u bučnim i užurbanim prostorima koji preopterećuju osjetilni sustav
3. Fizičke potrebe poput umora, gladi, nicanja zubi ili početka bolesti drastično smanjuju toleranciju na frustraciju
4. Potreba za samostalnošću javlja se u razdobljima kada dijete želi više kontrole nad svojom okolinom nego što mu mogućnosti dopuštaju
Kako prepoznati specifične okidače ponašanja
Griženje kao oblik obranama ili istraživanja
Griženje se najčešće pojavljuje u dobi od jedne do tri godine. U najranijoj dobi predstavlja oralno istraživanje okoline, dok kod starije djece služi kao brza obrana pri gubitku igračke ili izraz iznenadne frustracije.
Udaranje kao manifestacija nemoći
Udaranje je česta fizička reakcija na zabrane ili nemogućnost ostvarivanja željenog cilja. Dijete udaranjem pokušava postaviti svoju granicu ili skrenuti pažnju odraslih na svoj problem.
Vrištanje kao pražnjenje nakupljenog stresa
Vrištanje i tantrumi služe kao ventil za oslobađanje akumuliranog pritiska. Često se događaju pri prijelazu s jedne aktivnosti na drugu ili nakon dugog boravka u zahtjevnim okruženjima poput vrtića.
Preporučene reakcije roditelja u kriznom trenutku
Stručna praksa dječje psihologije naglašava važnost staloženog odgovora odraslih. Djetetu je u kriznom trenutku potreban miran i stabilan oslonac.
> Zaustavite ponašanje smireno i odlučno bez vikanja ili fizičkog kažnjavanja jer agresija odraslih samo povećava djetetov strah i nemir
> Zaštitite dijete i druge fizičkim udaljavanjem ili nježnim zadržavanjem djetetovih ruku uz poruku da je sigurnost na prvom mjestu
> Imenujte djetetovu emociju čime mu pomažete u spajanju osjećaja i riječi te mu dajete do znanja da ga razumijete
> Jasno odvojite emociju od ponašanja naglašavajući da je u redu osjećati ljutnju, ali da nije u redu udarati ili gristi
> Ponudite prihvatljivu alternativu pokazujući djetetu kako može izraziti frustraciju, na primjer snažnim stiskanjem igračke ili dubokim udahom
Dugoročni savjeti dječjeg psihologa za prevenciju
Prevencija se temelji na izgradnji emocionalne pismenosti i osiguravanju stabilnog okruženja.
Predvidljiva dnevna rutina pruža djetetu osjećaj sigurnosti i smanjuje opću razinu anksioznosti. Razgovor o emocijama kroz priče i slikovnice u mirnim trenutcima pomaže djetetu da izgradi rječnik koji će upotrijebiti umjesto udarca. Dosljedno i nježno postavljanje granica uči dijete granicama prihvatljivog ponašanja bez ugrožavanja djetetovog samopoštovanja.
Prihvaćanje ovih razvojnih faza kao prilike za učenje, a ne kao djetetovog hira, osnova je zdravog emocionalnog razvoja.
Tekst: Borna Horvat
Tekst služi samo u informativne svrhe. Za liječnički savjet ili dijagnozu obratite se stručnjaku
