Donosimo vam priču naše blogerice Katarine Štimac u kojoj opisuje svoje impresije o porodu. Drage mame, ako želite i vi nam možete slati vaše priče i iskustva tih trenutaka kada je vaša beba došla na svijet. Vaše priče podijelit ćemo s ostalim roditeljima na Wish mama portalu, mjestu na kojem svaka mama želi biti:)
Moja djevojčica Anabela je navršila tri tjedna. Ta tri tjedna su proletjela jako brzo ali tijekom šest dana koje smo proveli u bolnici osjećala sam se kao da svaka minuta traje cijelu vječnost i samo sam se željela sa svojim djetetom vratiti kući.
Jutro kao i svako drugo
Sve je počelo ujutro. Jutro je započelo kao i svako drugo, s jutarnjim tuširanjem, kavom i radom na novom članku za blog, uz salatu za koju nisam još objavila recept, te šetnju sa psićem Papijem.
Plan za sljedeći dan, nakon što završim posao, je bio pokupiti balone i tortu za rođendan mog dečka i zamatanje poklona. Odlučili smo kako ćemo proslaviti rođendan dan ranije, jer je on sljedećeg dana rano ujutro morao otputovati na košarkaški turnir.
Bez drame
Dok sam bila u šetnji s Papijem osjetila sam lagane grčeve ispod svog već povelikog trbuha. U prvi tren mi se činilo kao da su menstrualni grčevi te sam se vratila u svoj stan i nazvala svog doktora kako bi ga obavijestila o svom stanju. Grčevi nisu bili jako bolni, u tom trenutku sam bila u 36. tjednu trudnoće, u 5 danu.
Doktorica mi je rekla kako u tom trenutku ti simptomi mogu biti bilo što, od lažnih trudova do pravih, pošto se rok poroda prilično približio. Trebala sam otići do njezine ordinacije, pošto stanujem samo na 10 minuta udaljenosti, kako bi me pregledala.
Uzela sam taxi do doktorice, koja je nakon pregleda ustvrdila: “Vodenjak vam je puknuo, rašireni ste, sestra će vas otpratiti u rađaonicu. Danas ćete roditi dijete”.
Dok je pripremala papire hodala sam po njezinom uredu jer sam osjećala grčeve koji su postajali jači ali nisu bili jako bolni. Zaključili smo da mi je očito vodenjak puknuo dok sam bila pod tušem tako da nisam ništa primijetila.
Poslala sam svom dečku poruku kako imam za njega specijalan rođendanski poklon te neka odmah nakon treninga ode kući po moje trudničke torbe i dođe u bolnicu.
Dobila sam puno komentara na video u članku što spakirati u torbu za bolnicu, gdje su čitatelji govorili kako sam previše pripremljena i prepakirana za bolnicu i kako sam to prerano napravila … ali evo ga. Imat ću raniji porod.
Dakle, moj poučak je bolje biti siguran nego se kasnije žaliti. Kad uđete u drugo tromjesečje, pripremite svoje torbe. Ne želite zvati svog dečka/supruga iz bolnice dok imate trudove i pokušavate mu objasniti što spakirati i gdje pronaći potrebne stvari u vašem domu ili još gore slati ga u trgovinu.
Epiduralna je zakon
Sestra me je odvela u predrađaonicu, te upoznala s timom koji će mi dati mobilnu epiduralnu, koja nimalo nije boljela iako sam obično jako u strahu od igala. Objasnila mi je detalje i pomogla u papirologiji. Tim doktora mi je došao u posjet i objasnio što će se dešavati u rađaoni.
Rekli su mi kako ću unutar jednog sata poroditi svoje dijete te su mi donijeli mobilni aparat kako bih mogla nazvati svog dečka da stvarno požuri.
Dali su mi epiduralnu injekciju i prestala sam osjećati trudove, još uvijek sam osjećala svoje noge ali bila sam opuštena. Mislim stvarno opuštena. Malo nervozna, ali ne uplašena.
Brzi porod i oporavak
Moj dečko Ante je došao u pravi trenutak, da mi rezervira sobu i ostavi moje stvari u njoj te se spusti do mene kako bi zajedno otišli u rađaonu. On je tijekom poroda stajao iza mene, držeći me ruku i glavu.
Bila sam jako sretna što je kraj mene jer mi je davao snagu za tiskanje tijekom tih nekoliko minuta kada je to stvarno bilo potrebno i kada sam osjećala jaku bol.
Sve skupa, moj porod je trajao kratko, između 15-20 minuta. Od vožnje taxijem, pregleda, priprema i poroda sve je trajalo oko tri sata. Srećom nemam nikakvih šavova. Doktor je objasnio moj brzi i ne tako bolni porod s par faktora: jaki mišići, ipak sam bila sportašica, raniji porod tj. manja veličina djeteta i dobra priprema tijekom trudnoće.
Moja priprema tijekom trudnoće uključivala je uzimanje vitamina, zdravu prehranu, vježbanje i dosta sna. Vježbala sam Kegelove vježbe i prenatalnu masažu tijekom posljednjeg tromjesečja, vježbe disanja i pisanje plana poroda.
Također je jedan od faktora bio i moja komunikacija s doktorima.
Moj prvi pogled na Anabelu
Prve sekunde nakon poroda Anabela je počela plakati pa sam osjetila veliko olakšanje. Olakšanje jer je bol od tiskanja završila. Nisam bila previše zaobljena trudnica, i olakšanje jer je ona živa i zdrava. Odmah nakon što su je stavili na moja prsa Ante i ja smo joj prebrojali prstiće na rukama i nogama.
Gleda li smo jedno drugo, pa zajedno u nju. To je bilo neobično, novo, uzbudljivo … ljubav na prvi pogled. Ona je savršena. Pokušavali smo shvatiti što se desilo, stvarnost da smo postali roditelji. Odjednom je naša obitelj dobila četvrtog člana, Papi je naša prva dlakava beba.
Zbog problema s disanjem ali i iz predostrožnosti, pošto je prerano došla na svijet, doktori su Anabelu prva tri dana smjestili u inkubator, a zatim dodatna tri dana pod lampom protiv žutice, što je normalno za svu nedonoščad. Ja sam bila u svojoj bolničkoj sobi i svaka tri sata sam ju odlazila dojiti i napokon smo nakon šest dana otišli kući.
Željela bih posebno naglasiti kako sam sretna, jer sam svoje dijete porodila u privatnoj bolnici Teknon, u Barceloni gdje mi je na raspolaganju bio izrazito profesionalan tim doktora tako da nisam imala nikakve poteškoće, naprotiv imam samo lijepe uspomene na porod i ostanak u bolnici.
Zahvaljujući svom dečku i velikoj pažnji stvarno se osjećam sretnicom i uvijek kažem kako sam imala “kraljevski tretman” na čemu sam izrazito zahvalna jer znam kako to nije svugdje standard za svaku mamu što bi svakako trebalo biti!
Katarina Štimac, fashion blog – LaKatwalk
