Drage moje, znam da smo svi opsjednuti time da nam djeca budu sretna. I jesmo, borimo se kao lavice za taj njihov osmijeh. Ali u toj silnoj želji često zaboravimo na granice.
A granice u odgoju i odnosu s djecom, vjerujte mi, nisu neprijatelj. One su stupovi na kojima počiva njihov karakter i, u konačnici, njihova sigurnost.
U zadnje vrijeme me muči trend prevelike popustljivosti. Ona scena kada dijete u dućanu dobije napad bijesa, a mama popusti samo da bi izbjegla dramu – jesam li jedina koja vidi da time činimo medvjeđu uslugu?
Emocionalna inteligencija nije samo u tome da znaju što osjećaju, nego i da znaju da neki osjećaji, pa čak i bijes i frustracija, ne daju pravo da se loše ponašaju prema drugima.
Ako vaše dijete udari brata ili sestru, baci igračku jer nije dobilo što želi, ili prekida odrasle bez pardona, važno je jasno i mirno reći: “Ne, to nije u redu.”
Tajna je u pristupu
Potvrdite osjećaj, ograničite ponašanje: “Vidim da si ljuta/ljut, i u redu je biti ljut, ali nije u redu bacati igračke.”
Budite dosljedni: Granica postavljena danas mora vrijediti i sutra.
Pokažite alternativu: Naučimo ih što jest dopušteno. Umjesto bacanja, predloži da jako stisnu jastuk.
Ne bojte se biti roditelj, a ne prijatelj. Postavljanje zdravih granica je najčišći oblik ljubavi jer ih učite kako funkcionira stvarni svijet. A u stvarnom svijetu, “Ne” je nekad najvažnija riječ.
Tekst: mama Katarina
