Kako naučiti djecu prihvaćanju različitosti

“Nije naš cilj da postanemo kao drugi; potrebno je da se međusobno razlikujemo, da naučimo vidjeti drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što jesu”, misao je ovo slavnoga Hermanna Hessea o toleranciji različitosti.

Biti tolerantan znači biti osviješten o postojanju različitosti u odnosu na nas same te njihovo razumijevanje i prihvaćanje. Prema definiciji koju je UNESCO predstavio 1995. godine, tolerancija je “…poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi.

Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima.”

Obitelj je prvi učitelj

Obitelj je prvi korak u učenju tolerancije i prihvaćanju različitosti. Dijete se toleranciji uči po modelu, odnosno gledajući prihvatljive oblike ponašanja u vlastitoj obitelji od najranije dobi. Prvi preduvjet je empatija – razumska sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja i problema.

I prije nego što se u djece razvije sposobnost empatije (stručnjaci su mišljenja da se ona u potpunosti razvija iza pete godine), od najranije dobi, baš u obitelji, dijete se mora učiti društvenim vrijednostima i normama.

Na taj se način gradi u osobu s vlastitim stavovima o samome sebi te o drugima. Jednako kao što se uči i brzo usvaja tolerantno ponašanje, uči se i ono suprotno – netolerancija i razvoj predrasuda, koje usmjeravaju dijete u neželjeno ponašanje neprihvaćanja drugačijih od sebe.

One stvaraju lažan osjećaj nadmoći prema svima koji su od njega različiti, što se na kraju kao bumerang vraća onome tko tako razmišlja.

Stoga je potrebno da djeca od najranije dobi toleranciju na različitosti ugrade u vlastiti sustav vrijednosti, a to je moguće ako se takvi stavovi njeguju u obitelji.

Kako kao roditelj mogu biti primjer tolerancije?

Iako svi za sebe mislimo da smo tolerantni, da razumijemo i prihvaćamo različite od nas samih, dobro je zapitati se:
– koliko smo ustvari tolerantni u prihvaćanju tuđih mišljenja
– kako prihvaćamo različitosti
– koliko cijenimo individualnost
– imamo li strpljenja prema onima kojima je zbog njihova fizičkog hendikepa potrebna naša pomoć
– na koji način govorimo o onima koji su drugačiji od nas…

Tek upoznajući druge ljude i razumijevajući njihove sustave vrijednosti zapravo bolje razumijemo i sebe i ostvarujemo kvalitetniju komunikaciju. Kada dijete iz našeg primjera vidi takav obrazac ponašanja, može ga primjenjivati u svojem okruženju.

Stoga je važno da se i mi sami odnosimo s poštovanjem i biranim rječnikom prema drugima, da iskreno, na djeci prihvatljiv način, odgovaramo na njihova pitanja, da biramo literaturu, programe i filmove koji potiču na prihvaćanje razlika.

Važno je pritom da dijete paralelno razvija svijest o samome sebi i svojoj obitelji te podrijetlu, kao i da se pokuša uživjeti u poziciju drugoga odnosno da vodi računa o tuđim osjećajima i situacijama.

Kolektiv kao drugi učitelj

Vrtićki, a kasnije i školski kolektiv, nakon obitelji postaju drugi najvažniji učitelj djeteta o sebi samome, o drugima te o kvalitetnom suživotu.

Tu se, možemo reći, u praksi usvajaju temeljne vrijednosti poput solidarnosti, jednakosti, uvažavanja bez obzira na spol, rasu, vjeroispovijest, socijalni status ili pak posebne potrebe.

Svakom se djetetu pruža mogućnost da se samoostvari bez obzira na vlastitu različitost, ali i da nauči razumjeti različite od sebe.

Posebno je važno senzibilizirati najmlađe za probleme i potrebe osoba s invaliditetom, te ih potaknuti na promišljanje i međusobno pomaganje.

Projektima koji se sve više provode u vrtićima djeca se kroz igru upoznaju s različitostima – razgovaraju o različitim vrstama obitelji, o rasama i razlikama u izgledu, upoznaju pomagala potrebna za život djeci s posebnim potrebama, uče na koji se način kreću ili čitaju slijepe osobe, kako komuniciraju gluhonijemi…

Upravo u vrtićkoj dobi djeca su otvorena, neopterećena i voljna razmišljati i širiti vidike.

Da bi dijete naučilo poštivati i cijeniti različite od sebe, i ono samo mora biti shvaćeno, prema njemu se mora odnositi jednako tolerantno te se uvažavati kvalitete njegove osobnosti i individualnih karakteristika. Samo tako izrast će u pojedinca koji će znati na pravi način razumjeti izreku s početka ovoga teksta.

Dječja literatura s tematikom prihvaćanja različitosti

Već od najranije dobi dijete na prihvatljiv i njemu razumljiv način mora usvajati temeljne vrijednosti koje ga uče da su različitosti dobre i da se njihovim razumijevanjem i prihvaćanjem zapravo i samo obogaćuje. Brojna literatura na tu temu može biti pomoć roditeljima u objašnjavanju tih vrijednosti.

Teme bolesti i tjelesnih hendikepa:
Thierry Courtin: Čarli je bolestan
Dubravka Šimunović: Mama, sanjala sam da mirišem cvijeće
Aline de Petigny: Petra i njezin čudni medvjedić Krešo
Dick Bruna: Miffy u bolnici
Sanja Pribić: Mucka
Mirjana Krizmanić: Medo u kolicima
Ivona Brezinova: Dora i naočale
Ana Đokić Pongrašić: Paun bez repa

Teme prihvaćanja različitosti:
Pascal Biet: Izgubio se jedan zeleni pas
David Mackee: Elmer
Đurđa Miklaužić: Super je bit’ različit!
Jean-Baptiste Baronian: Figaro mačak koji je hrkao