U svačijem odrastanju kazališni jezik ima izuzetno mjesto, a prvi, često nehotični izvođači su roditelji: kako bi nahranili svojeg potomka, što znači natjerali ga da otvori usta, nastoje ga zabezeknuti.
Neiscrpno je vrelo domišljatih akcija od pjevanja, skakanja, lupanja predmetima, izigravanja aviona ili pričanja čudnih priča do pravih performansa, među kojima je i pojava kazališta sjena u trenutku kada obasjane ruke na zidu oblikuju životinjske likove.
Ono do čega roditelji dolaze u očaju, ima dugu tradiciju, posebno u azijskim zemljama gdje se standardiziranim likovima tehnikom sjena pričaju legendarni i mitološki epovi, čuvene bitke i čudesni poduhvati heroja, tradicionalni svima poznati sadržaji.
Sve uz glazbu i po zadanim pravilima. Suvremena, posebno europska tehnika kazališta sjena varira u sadržajima i načinima, ali su uvijek isti elementi: paravan, svjetlo, neproziran lik, animator i neka priča.
Među brojnim radionicama na 59.Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku (lipanj 2019.) djelovala je i radionica kazališta sjena koju je vodila Ria Trdin s osječke Akademije za umjetnost i kulturu i njezine studentice Lucija Ulić, Kristina Tokić i Sara Baričević u galeriji Matija.
Oboružavši se škarama, kartonima, žicama i ljepilom, one su za pet dana uspjele svoje male polaznike naučiti temeljima prikazivačke umjetnosti.
Za predložak su odabrale „Ivicu i Maricu“ i „Crvenkapicu“ prepustivši djeci izmišljanje dijaloga i povezivanje u smislenu priču, izradu kartonskih likova i njihovo oživljavanje, te stvaranje „prave“ kazališne predstave.
Rezultati su bili odlični: priče su imale neke čudne odmake no unutar zadanih i prepoznatljivih međa, male pomutnje ispod zaslona nisu narušavale kontinuitet izvedbe, a poneka nespretnost davala je šarm novoga i neočekivanog.
Jedanaest polaznika u dobi od prvog do trećeg razreda osnovne škole pokazali su se dorasli izazovu koji predstavljaju izvedbe u tehnici kazališta sjena.
Fotografije: Lucija Ulić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
