Preuređenjem isusovačkog samostana u izložbeni prostor (1982.), Zagreb je dobio mogućnost istovremenog postavljanja različitih izložbi, pa su posjetitelji mogli vidjeti retrospektivne i monografske izložbe domaćih i stranih likovnih umjetnika, privatne i javne zbirke te odabir iz različitih muzeja i galerija.
Pred kraj 20.stoljeća ovaj gornjogradski prostor dobiva poetično, pomalo starinsko ime Galerija Klovićevi dvori prema čuvenom renesansnom minijaturisti (Juraju) Juliju Kloviću (1498.-1578.), rođenom u hrvatskom selu Grižane (vinodolska općina), ali životom i radom vezan uz Italiju (Giulio Clovio) i njezine crkvene krugove.
Među njegovim najvažnijim djelima jest oslikana molitvena knjiga za kardinala Alessandra Farnesea poznata kao Časoslov Farnese (1546.).
Iako se u Klovićevim dvorima često organiziraju likovne radionice za djecu, izložbe su ipak, uvjetno govoreći, namijenjene odraslima.
No kako se, prema onoj „šumarskoj“ poslovici, drvo savija dok je mlado, od nedavno se započelo (a planira se nastaviti) sa subotnjim jutarnjim predstavama za djecu pod nazivom „Čudesno vodstvo Julija Klovića“.
Princip je jednostavan: troje kustosa, ometani nekim čudom samim Klovićem, pokušavaju djeci objasniti neke likovne pojmove, na primjerima nekolicine umjetnika i njihovih djela iz dosadašnje, višedesetljetne izlagačke prakse Klovićevih dvora.
Prema tekstu Nikoline Rafaj u režiji Arije Rizvić, kustosice Petra i Iva (Petra Svrtan i Iva Šimić Šakoronja) uz svojeg nervoznog kolegu Denisa (Denis Bosak) pokušavaju djeci približiti djelatnost prostora u kojem se nalaze (drugi kat galerije u kojoj se sada nalazi retrospektivna izložba slikara Nikole Reisera) nazivajući ga duhovito „Hotel za umjetnost“.
Pozivajući se na iskonsko pravo zbog imena, pojavljuje se sam Klović (Ivan Čuić) sa slikarskim stalkom, smatrajući da sve najbolje zna, naizmjence ometajući i surađujući s kustosima.
Dok je njih troje odjeveno u sivu radnu odjeću (sa zavrnutom nogavicom ispod koje izviruje šarena čarapa, kao naznaka lagane otkvačenosti), Klovićeva odjeća ima naznake renesansnog doba (Tajana Štasni).
U blagonaklonom interaktivnom načinu, Klović upoznaje djecu o svojem vremenu i radu, zatim ih nagovara da govore abecedu i zaustavlja se na slovu „D“ : slijedi priča o francuskom slikaru Edgaru Degasu(1834.-1917.) i njegovoj opsjednutosti balerinama…
Pri tome naše nevoljne kustosice moraju dočarati, putem baletnih papučica, ideju o baletu i balerinama. Poduku prekida dolazak kustosa Denisa, usplahirenog zbog mogućnosti da su djeca dirala slike masnim prstima – nakon čega slijedi uputa o ponašanju u muzejima i galerijama.
Najčuveniji moderni umjetnik Pablo Picasso (1881.-1973.) predstavljen je slikom „Gospođice iz Avignona“ (koja, dakako, nije bila izlagana u Zagrebu) koju onda troje kustosa dočaravaju „u živo“, uz tumačenje o kubizmu, osnovnim bojama itd, itd.
Slika „Poljubac“ iz „zlatne faze“ Gustava Klimta (1862.-1918.) u interpretaciji kustosa (Petra tužno gleda izbačena iz kombinacije) poticaj je za objašnjenje o različitim položajima lica/glave na slici, dok je kipar Ivan Meštrović (1883.-1962.) predstavljen fotografijom vjerojatno najpopularnije zagrebačke javne skulpture, famoznim „Zdencem života“.
Od hrvatskih umjetnika tu su još Slava Raškaj (1877.-1906.) i njezini prekrasni „Lopoči“ (naši kustosi, naravno, dočaravaju baru, a Denisa Bosaka proglašavam vrhunskom žabom hrvatskog glumišta) i Vlaho Bukovac (1855.-1922.) čiji se „Autoportret“ približava klincima kroz pojam „selfija“.
Uz spomenute umjetnike, neumorni Klović još predstavlja rusku caricu Katarinu Veliku (1729.-1796.; izložba iz Ermitaža), te za kraj govori o vlastitim iluminacijama.
Njegovo čarobno pero više nije potrebno, kustosi sada sve znaju i mogu podučiti djecu!
Predstava „Čudesno vodstvo Julija Klovića“ na vrlo šarmantan način upoznaje publiku s temeljima likovnosti, glumci neopterećeni kazališnom scenom kao da „izvlače“ neke svoje skrivene glumačke adute i školski sat likovnog odgoja prohuji u trenu.
Dakako, tu su podjednako zaslužni kako izvođači, tako i oni koji su osmislili cijelu priču, pa bi ovaj primjer suradnje galerije i kazališta mogao postati sastavnicom i drugih srodnih institucija (valja reći da je u Umjetničkom paviljonu osmišljena slična, ali prigodna priča za vrijeme trajanja izložbe o Bukovcu i Cabanelu).
Fotografije Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti