Kroz predivne predjele Maroka ovaj puta vodi nas obitelj Karuza gdje su sa svojom malenom djevojčicom Larom doživjeli koloritan grad Marakeš, pustinju Saharu i mnoge živopisne gradove, mjesta, ali su imali i susrete s ljudima kojih se i danas rado sjećaju.
– What`s your name?, pitao je jedan od trgovaca u Marakešu gospodina muža.
– Vedran.
– Van Damme? Welcome to Morocco, my friend.
Tako je u šarenim bespućima Maroka nestao Vedran. Slučajno, u kratkom razgovoru, rođen je Van Damme. Karuza Van damme.
Kroz sukove
Jedva sam dočekala sukove Marakeša. Nevjerojatan spoj šarenila, mirisa, okusa, kaosa. Ne znam što je to u arapskim zemljama, ali ja sam tamo ja. Bit će da se kaos u mojoj glavi osjeća kao mala beba u svijetu senzornog overloada. Ugodno mi je. Ne smeta me gužva. Osjećam se dobro dok se provlačimo u koloni kroz uske uličice. Malu čvrsto držim za ruku. Mimoilazimo se s magarcima. Motori jurcaju.
Želim kupiti sve. Cjenkamo se koliko ide. Meni je taj dio uvijek nekako neugodan, pa čast u početku prepuštam njemu. Van Damme se ipak nije iskazao. Na kraju se ispostavilo da sam ja opakiji igrač. Tvrdoglava. Ne dam. Ja po svome. Prekrasan mi je karakter.
Luka Modrić i ekipa
Zanimljivo, očekivala sam da će trgovci biti naporniji. Možda su nekada i bili, ali mobiteli su i ovdje polako počeli uzimati danak. Sjede i gledaju u ekrane. U razgovor inače lako i rado ulaze. Pitaju od kuda smo, da procijene platežnu moć. Znaju da smo siromašni:). Kad im kažeš „Kroejša“, ne razumiju na prvu.
Pokušavaju s Grčkom, pokazuju znakove prepoznavanja na „Kroacia“, a ultimativni domaći izvozni proizvod je Luka Modrić. S vremenom sam na pitanje od kuda smo počela odgovarati upravo s Luka Modrić. Dobro kotira i Rakitić, a sjećaju se i Šukera i ekipe. Nogomet je u Maroku jako popularan. Na putu do Sahare, svako malo izdižu se golovi. Djeca trče za loptom. Igraju i na cesti. Tko zna, možda se među malim nogama krije neka nova nogometna zvijezda.
Centralni cirkus i kozice
Glavni trg Jemaa El-Fna pršti energijom. Posebno je zanimljivo kad se sunce spusti tamo negdje iza Koutoubie, glavne džamije u koju je zabranjen ulazak nemuslimanima. Osjećam se kao da smo u nekom paralelnom svemiru. Ulični zabavljači svih vrsta. Žene koje crtaju kanom po rukama turista. Glasno je. Intenzvno.
Poseban doživljaj je pojesti nešto na jednom od brojnih štandova s hranom. Konkurencija je jaka. Svatko ima razlog zašto baš kod njega treba doći. Kreativni su. Pokušavaju nas namamiti pričama poput „na rubu smo, to vam je kao da imamo kolima uređaj“, nude poseban meni za dijete, jedan pak iskreno govori „dođite kod mene, jer, što se ponude tiče – it`s same shit everywhere“:) Osvaja nas svojom primedbom onaj koji nudi besplatno piće uz jelo.
Jedem kozice na središnjem trgu u Marakešu. Ukusne su. Kuhari plješću i pjesmom pozdravljaju svaki uspjeh svog nabavljača gostiju. Entuzijazam me prolazi tamo negdje oko pete kozice. Mislim si… Sutra krećemo prema pustinji, a ja jedem morske plodove. U Marakešu. Na trgu. Samo da me ne “ulovi” u pustinji. O Bože, ne u pustinji. I nije. Uopće.
Arhitektura Marakeša
U Marakešu posjećujemo Badi palace. Obilazimo Bahia palace. Divimo se ljepoti Saadian grobnica. Arhitektura je jedna od najljepših. Šareni komadići keramike stvaraju savršene slike. Na zidovima. Stropovima. Podovima. Gušim se od ljepote.
Za pustinju
Treće jutro u Maroku krećemo prema Sahari. Po nas dolazi Mustafa, vodič i vlasnik agencije Sahara wanderlust. Krećemo na privatnu turu. Nas troje Mustafa i vozač Tarik. Pet dana kasnije, rastajemo se kao prijatelji. Iako se rijetko odlučujemo na organizirane ture, ovakve, privatne su zaista sjajne.
Posebno ako si s klincima. Staneš kada ti to želiš. Putem čuješ i saznaš puno više nego kada ideš sam. Koristim svoju brbljavost i činjenicu da imamo lokalca sa sobom i ispitujem o svemu. Mustafa odlično govori engleski iako nikada nije izašao iz Maroka.
O svijetu uči od putnika koji mu se nađu na turi. Mlad je, zanimljiv. Žalostan je zbog slike o arapskim zemljama koju mediji plasiraju. „Mi smo ljudi kao i svi drugi. Među nama ima dobrih i loših. Ali tako je svugdje“. Žao mu je što ljudi na spomen Maroka pitaju je li tamo sigurno. Obitelji s djecom su u manjini, ne dolaze toliko često. A djecu obožavaju. To potvrđujem iz prve ruke. Tvrdim, Maroko je odlična destinacija za obitelji s klincima. Naša je mala uživala u svemu.
Put od Marakeša do Sahare je dug. Vožnja je izrazito scenična. Krajolik se mijenja. Malo je zelen. Malo je bež. Pun je palmi. Pa je onda opet potpuno prazan. Gol. Sirov.
Putem prolazimo predjelom na kojem se nalaze ogromna solara polja, dovoljno velika da opskrbe strujom cijelu Europu. Ne vide se s ceste, ali tamo su. U daljini vidimo i rudnik srebra. Najveći u Africi. Spavamo u podnožju zmijolike ceste, u srcu Dades Gorgea. Više nas se dojmila Todra Gorge. Impresivni klanci, savršeni za šetnju ili penjanje, ako si sposoban i baviš se time. Mi smo šetali.
Ljudi i djeca
Putem promatram ljude kroz prozor auta. Posebno su me se dojmila djeca. Kralj, kažu, radi dobar posao. Ulaže u obrazovanje. Škole se nalaze u svakom, pa i najmanjem selu. Djeca do njih hodaju u čoporima. Po glavnoj cesti. Mali, veliki, nebitno je. Paze jedni na druge i hodaju. Bicikle voze toliko spretno, pomoćni kotači ovdje ne postoje. Igraju se sami. U pijesku, uz cestu, na igralištu. Zmazani. Bez mama pantera koje samo čekaju da skoče. Da zaštite svoje mladunče. Toliko su sposobniji, samostalniji od naših. Povezaniji.
I ne, nije ovo “trava je zelenija u susjedovom dvorištu” post. Nama je neusporedivo lakše. Ali ne mogu ne primijetiti. Koliko smo dobili, toliko smo i izgubili.
Promatram ljude. Sjede. Ispred kuće. Ispod stabla. Usred ničega. Sami. U društvu. Samo sjede. Pitam Mustafu, zašto je to tako? Nije mu jasno pitanje. Odgovara –„odmaraju. No stress.“ Nije li to lijepo.
U Sahari
Krajolik se pomalo iz kamenog pretvara u pješčani. Vidimo dine u daljini. Prave pješčane dine. Prizor koji me uvijek iznova uzme. Do kampa jašemo na devama oko sat i pol. Bolno je. Nisam mogla skupiti noge neko vrijeme. Njemu je urnebesno smiješno. Zadovoljan je. Bar je bio dok mu nisam rekla da mu ni kćer ne može skupiti noge.
Stajemo na jednoj od dina. Pijesak nas je vratio koje desetljeće unatrag. Bili smo djeca. Svi troje. Dočekali smo noć u pustinji. Nikada u životu nisam vidjela takvo nebo.
Sjedili smo oko vatre, nas troje, par Španjolaca i par Amerikanaca. Berberi nas zabavljaju svirkom. Jedan nam govori da su Berberi katolici. Priča mi je odmah bila sumnjiva. Provjeravam drugi dan s Mustafom. Vidno se nanervirao: “Točno znam tko vam je to rekao. Ne znam zašto to govori. Jednostavno nije istina.”
Usred pustinuje pojavio se i frižider s pivama.
Odlazimo prvi na spavanje, mala je već pospana. Imamo krevet u šatoru. I nekoliko deka. Nije uopće hladno. Smijeh kolega suputnika podebljan pivom i hašišem odzvanjao je još neko vrijeme. Bubnjevi iz okolnih kampova još su dopirali do nas. Onda je utihnulo. Tišina u pustinji je zaista Tišina.
Budimo se oko 6.15 ujutro. Zajedno sa suncem. Boja pijeska pretvara se u zlato. Svatko u svojim mislima, pozdravljamo Saharu.
U mjestu pokraj Merzouge, Hassilabiedu, ostajemo još jedan dan. Provodimo ga obilazeći nomade i Khamlia svirače. Ipak, najbolje je bilo predvečer. U šetnji Hassilabiedom. Sjeli smo baš kao i lokalci. I odmarali. Prišla nam je Fatima. Desetogodišnja djevojčica. Sporazumijevamo se rukama i nogama. Dali smo joj slatkiša. Petnaest minuta kasnije, pojavila se s prijateljima. S cijelim čoporom prijatelja: Glas o slatkišima brzo putuje pustinjskim predjelima.
Bretelice u konzervativnom Rissaniju
Povratak u Marakeš obilježilo je stajanje u Rissaniju. Imali smo sreće, pogodivši jedan od tri dana kada se odvija sajam. Vidjeli smo parking za magarce. Placu na koju dođeš kupiti ovcu. Kokoš. Sve živo, naravno. Ovdje kupujemo mandarine i začine. Neobično živo je. Rissani je jedan od konzervativnijih gradića.
Ovdje već i najmlađe djevojčice pokrivaju glavu. Inače s tom praksom započinju sa sedam godina, pa i kasnije, ovisi o obitelji. Ja sam naravno, baš taj dan obukla majicu na bretelice. Široke, ali ipak bretelice. Pokrila sam se. Nisam se osjećala ugodno golih ramena u svijetu u kojem dvogodišnja djevojčica ima prekrivenu glavu.
Nomadska groblja
Stajemo i na groblju. Kaže Mustafa da smo prvi koji su ga to zamolili. Ne znam kako je to moguće. Groblje je toliko različito od onoga na što smo navikli. Sivo kamenje kao nadgrobna ploča nema nikakva obilježja. Na prvi pogled, svaki je grob jednak, a Mustafa mi objašnjava da se po položaju kamena može vidjeti je li riječ o muškarcu ili ženi.
Ait Ben Haddou i Telouet
Ait Ben Haddou jedna je od najpoznatijih kazbi, utvrđenih gradova u Maroku. Nalazi se na UNESCO popisu zaštićene baštine. Ovdje su snimani brojni filmovi. Iskače sa brojnih vizuala. Lijepo je baš kao na slikama. Stigli smo nešto prije 18 sati. Čudo jedno koliko mu dobro stoji sumrak.
Posljednja duža stanka prije povratka u kaotični Marakeš bio je Telouet. Ovdje smo bili jedini posjetitelji. Malo je izvan turističkih puteva, ali svakako vrijedno posjete. Izvana, reklo bi se, ništa posebno. S vrha se pruža dobar pogled na okolicu, a unutra… oh, unutra… Ništa izvana me nije pripremilo na tu ljepotu.
Grad na moru – Essaoiura
Za kraj, ostavljamo jednodnevni izlet u Essaoiru. Grad na moru. Toliko drugačiji od Marakeša. Mirniji. Bijel. Okovan plavetnilom. Ovdje caruju ribari. Ovdje jedeš frišku ribu. Ovdje uživaš u oceanu. Ovdje odmaraš. Promatraš ribare. Luku. Barčice. Essaouira je bila iznenađenje. Da mogu ponoviti, ovdje bi ostali barem dva dana.
Putem smo stali kod arganovog stabla na kojem stoje koze. Beru bobice iz kojih se proizvodi cijenjeno arganovo ulje. Ova se stabla mogu pronaći samo u okolici Essaouire i nešto oko Agadira.
Čim smo izašli iz kombija, jeda od lokalaca krenuo je prema meni s mekanim životinjskim klupkom. Uzela sam jarića u oduševljenju, svjesna da ću morati platiti to zadovoljstvo, jer… ovdje ništa nije besplatno.
Jedva su mi ga oteli iz ruku:
– Give me the money, rekao je.
– Koliko?
– 100 dh (oko 10 eura)
– evo 10 dh (jedan euro)
– Thank you. Doviđenja.
To je Maroko. Tko ga ne bi volio <3.
Maroko me napunio. Do kraja. Još uvijek lebdim na valovima njegovih boja, njegove gostoljubivosti. Njegovih mirisa.
Maroko je zemlja u kojoj sam ostala bez mobitela. Ne mogu reći da su mi ga ukrali. Ostavila sam ga na zidiću i otišla. Pet minuta kasnije nije ga bilo, ali krivim samo sebe. Maroko je zemlja iz koje mi se vraća mobitel. Desetak dana nakon povratka javio mi se student iz Rabata.
Njegov ga je ujak uzeo u Marakešu. Želi mi vratiti mobitel. Nudim mu novac. Ne želi ga. “Ne radim ovo radi novca. Radim ovo zato jer bih volio da meni vrate izgubljeno u ovakvoj situaciji. Ne trebam novac. Možeš moliti za mene.” Skroman je. Duhovit.
Javljam se Mustafi koji organizira rođaka da pokupi mobitel u Rabatu. Sada je kod njega. Predat će ga našim ljudima koji mu dolaze na turu. Nadam se da je uskoro kod mene. Pun je fotografija. Nadam se da naša ekipa neće razočarati. Znam da Marokanci nisu. <3
UPDATE: Mobitel je sretno stigao doma. Malo si je produžio godišnji… tko bi ga uopće krivio. I ja bih rado ostala u Maroku još koji tjedan..
Adriana Karuza (tekst), Vedran Karuza (foto) i kćer Lara Karuza.
