Odgovornost se ne rađa s djetetom, odgovornost se razvija, gradi i oblikuje. Nije nešto što djeca sama od sebe “nauče s vremenom”.
To je vrijednost koja se prenosi od roditelja, učitelja i svakodnevnih iskustava. Ako želimo djecu koja će sutra znati donositi odluke, stajati iza svojih postupaka i biti pouzdana, odgovornost im moramo početi usađivati već u najranijoj dobi.
Što zapravo znači biti odgovoran?
Biti odgovoran ne znači samo obaviti zadatak. To znači shvatiti da naša djela imaju posljedice. Da netko računa na nas. Da se ne povlačimo kad postane teško. Da ispravimo pogreške, umjesto da ih guramo pod tepih.
Kod djece, to može značiti različite stvari, ovisno o dobi. Za maleno dijete to je možda spremanje igračaka. Za školarca je to pisanje zadaće bez podsjećanja. Za tinejdžera svakako dolazak kući na vrijeme i priznavanje ako je nešto pošlo po krivu.
Kada početi?
Prvi temelji odgovornosti postavljaju se još u dojenačkoj dobi. Dijete promatra svijet oko sebe, upija ponašanja, reagira na očekivanja. Kad roditelj dosljedno reagira – primjerice, ne popušta kad dijete plače jer ne želi obući jaknu – dijete uči da postoje granice. Da se očekivanja ne mijenjaju iz hira. Ta dosljednost je prvi korak prema odgovornosti.
Pravo učenje, međutim, počinje oko druge do treće godine, kada dijete počinje bolje razumijevati uzrok i posljedicu. To je vrijeme kada možete uvoditi male kućanske zadatke, davati djetetu prilike da odlučuje (npr. koju majicu će obući) i jasno pokazivati što znači ispuniti obavezu.
Kako poticati odgovornost – bez moraliziranja
Ne radi se o tome da djetetu držimo lekcije. Odgovornost se ne predaje kao školski predmet. Ona se živi i pokazuje.
1. Dajte konkretne zadatke, prilagođene dobi
Nećete od četverogodišnjaka tražiti da opere prozore, ali može vratiti tanjur u sudoper. Dijete treba osjetiti da je njegov doprinos važan, da ono ima svoje mjesto i ulogu.
2. Nemojte popravljati za njima – barem ne odmah
Ako stalno popravljamo krevet koji su oni “loše” pospremili, šaljemo poruku da njihovo dovoljno dobro – nije dovoljno. Time ih obeshrabrujemo. Bolje im pokažite kako drugi put mogu to učiniti bolje, ali ih pohvalite za trud.
3. Uvedite prirodne posljedice
Zaboravio si zadaću? Učitelj će to primijetiti. Nisi spremio igračku pa si stao na nju? E pa, to boli. Kad djeca osjete stvarne posljedice, lekcija ostaje dublje usađena.
4. Ne plašite ih odgovornošću, ne zagušujte krivnjom
“Ti si kriv jer si…” nije put ka zdravoj odgovornosti, nego prema sramu. Puno učinkovitije je reći: “Znam da si to mogao drugačije. Hajde da vidimo kako idući put možeš bolje.”
5. Budite dosljedni, ali ne kruti
Djeca testiraju granice – to je prirodno. Ako popustimo svaki put kad počnu plakati ili pregovarati, brišemo granice koje smo postavili. No to ne znači da nikad ne popuštamo – fleksibilnost je dio života, ali kad popuštamo, to treba biti promišljena odluka, a ne kapitulacija pred pritiskom.
6. Budite primjer
Ne možemo tražiti od djeteta da prizna grešku ako sami izbjegavamo odgovornost. Ako kasnimo i za to okrivimo promet, umjesto da priznamo da smo kasno krenuli, učimo dijete izgovorima. Važnije od svega je živjeti ono što govorimo.
Što ako dijete izbjegava odgovornost?
Ne očekujte trenutne rezultate. Učenje odgovornosti je proces. Neka djeca prirodno preuzimaju zadatke, druga se opiru. Ključno je da ne dižemo ruke. Umjesto ljutnje, pitajte: Zašto se protivi? Je li zadatak pretežak? Previše dosadan? Ili možda osjeća da mu ne vjerujemo?
Kada dijete vidi da vjerujete u njegovu sposobnost, lakše se uključuje. Ako ga stalno nadziremo i korigiramo, šaljemo poruku da nije dovoljno sposobno. Odgovornost dolazi kroz osjećaj vlastite vrijednosti i povjerenja.
Odgovornost nije nešto što se dogodi preko noći. Ona se razvija kao mišić, upornim vježbanjem, s puno strpljenja i još više ljubavi. Roditelji nisu tu da vode djecu kroz svaki korak života, nego da ih pripreme da sami koračaju. A odgovornost je ono što im daje kompas za taj put.
Zato počnite rano. Budite jasni. Pohvalite trud više nego rezultat. Pokažite vlastitim primjerom. I vjerujte – dijete koje danas nauči preuzeti odgovornost za svoje igračke, sutra će znati preuzeti odgovornost za vlastiti život.
Tekst: Vanja Marić
