Strahovi kod djece

Strahovi imaju važnu ulogu u odrastanju svakog djeteta, ako djetetu ne dopustite da osjeti strah ono neće moći razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija, kao što niti neće moći razviti strategije koje će mu pomoći u suočavanju sa strahom.

Određeni strahovi prate svaku razvojnu fazu odrastanja djeteta, te imaju važnu ulogu kod pripreme djeteta na život. Strahovi nastaju kada se dijete počne suočavati s izazovima koje odrastanje donosi i s vanjskim svijetom.

Broj strahova se smanjuje sazrijevanjem i razvijanjem djeteta, a osnovni izvor straha se mijenja. Roditelji trebaju poticati dijete da samostalno svladava razvojne strahove.

1 – 2 godina

Strah od odvajanja je najprisutniji u ovoj dobi, a najčešće se prepoznaje po izraženom plakanju prilikom odvajanja djeteta od emocionalno najbližih osoba. Ovaj strah je u potpunosti normalan u ovoj dobi, jer dijete nije sposobno shvatiti da privremeni odlazak voljene osobe nije odlazak osobe zauvijek.
Isto tako se u ovoj dobi javljaju se i strahovi od nepoznatih osoba, raznih životinja i bučnih uređaja.

3 – 4 godina

U ovoj dobi djeci je jako razvijena mašta koja se razbija kroz čitanje slikovnica, gledanje crtića, reklama, itd.. Djeci je teško razlikovati maštu od stvarnosti pa se često javljaju strahovi od snova, samoće, ljudi u uniformama, izmišljenih bića, maski, mraka i životinja.

5 – 6 godina

U ovoj dobi strahovi postaju realniji zato što djeca shvaćaju značenja određenih događaja, pa se tako javljaju strahovi od tjelesnih ozljeda, bolesti, nesreća, nadrealnih bića i mraka.

Djeca ove dobi puno maštaju, slušaju priče i gledaju razne televizijske sadržaje, zbog čega teško razlikuju stvarnost od mašte. Mediji imaju veliki utjecaj na djetetov pogled na svijet, zbog čega je od iznimne važnosti da roditelji biraju sadržaje kojima će dijete biti izloženo.

Školski uzrast

Škola je razdoblje kada djeca po prvi puta moraju preuzeti odgovornost za školske obveze i za vlastiti uspjeh. Najčešći strah u ovoj dobi je vjera u vlastite sposobnosti i mišljenje drugih osoba o njima. Strahovi koji su česti u ovoj dobi su strah od stjecanja prijateljstva, kašnjenja na nastavu i prihvaćanja vršnjaka.

U ovoj dobi djeca sve više razumiju pojam života i smrti, te se često javlja strah od smrti bliskih članova obitelji, ali i strah od vlastite smrti.

Strahovi roditelja prelaze na dijete

Svaki roditeljski strah utječe na dijete, zbog čega je od iznimne važnosti da roditelji osvijeste svoje strahove kako ti isti strahovi ne bi omeli funkcioniranje djeteta. Ako se roditelj nečega boji, on će to svjesno ili nesvjesno pokazati pred djetetom, te će se taj isti strah prebaciti na dijete, pogotovo ako i objašnjenje straha prema djetetu izostane.

Roditelji su glavni i odgovorni za ponašanje svog djeteta, jer su oni najvažniji i prvi modeli prema kojima dijete usvaja određena ponašanja. Odgoj djece od roditelja zahtijeva propitkivanje vlastitih stavova, ponašanja, sebe samih, razmišljanja i strahova. Što prije roditelji naprave nešto po pitanju sebe, osvijeste svoje strahove i pomognu sebi samima, automatski će pomoći djetetu da njihov strah ne prijeđe na njega.

Roditelji moraju ohrabriti svoje dijete da izrazi osjećaje, kako bi se dijete moglo suočiti sa strahom tempom i načinom koji njemu odgovara. Kada roditelji prihvate dječje strahove kao dio odrastanja djeteta, lakše će razumjeti dijete i dati mu podršku.

Ako pak određeni strah kod djeteta nikako ne prolazi, mada su roditelji poduzeli sve mjere, potrebno je potražiti stručnu pomoć, kako se ne bi omelo svakodnevno funkcioniranje djeteta.

Najčešće greške roditelja

Koliko god odraslima određeni strah kod djeteta izgledao smiješno, oni ga moraju prihvatiti kao nešto ozbiljno i veliko, jer za dijete to strah predstavlja. U suprotnom dijete će svoj strah potisnuti i osjećati se posramljeno i neshvaćeno.

Ono što roditelji moraju izbjegavati su objašnjavanja da dijete nema razloga za strah, izlaganje djeteta objektu straha, riječi poput dječaci se ne boje, samo bebe plaču, itd.

Postoje i roditelji koji će na sve moguće načine zaštititi svoje dijete tako da ne dopuste djetetu da uopće dođe u situaciju koja kod njega izaziva strah. To nije rješenje problema i nije ispravno, a najmanje korisno za dijete. Ako roditelj svome djetetu ne dopusti da osjeti strah, dijete neće moći razviti sposobnost prepoznavanja opasnih situacija, te neće moći razviti strategiju suočavanja sa strahom.

Prihvaćanje, razumijevanje i strpljenje

Djeci koja prolaze razvojne strahove su potrebni roditelji koji ih razumiju, prihvaćaju, primjećuju i imaju strpljenja. Roditelji trebaju pratiti pojavu djetetovih strahova, te ga polako suočavati sa strahom. Prilikom suočavanja, poželjno je dijete pustiti da se suočava na način koji mu odgovara, kao i vrijeme koje njemu odgovara a koje mu je potrebno kako bi se suočio s određenim strahom.
Nakon određenog vremena dijete će se početi prilagođavati objektima i situacijama koje ga plaše, te će nakon nekog vremena osjećaj straha nestati.

Roditelji imaju zadatak razgovarati sa svojim djetetom, te dopustiti svome djetetu da izrazi svoje osjećaje na bilo koji način. Roditeljska lijepa riječ i zagrljaj su sve što djetetu u trenucima straha treba, a s vremena na vrijeme je potrebno i pohvaliti dijete kako bi se dijete osjećalo ponosno i zadovoljno.

Ana Zibar